Već duže vreme razmišljam da li da pišem o svom detinjstvu, svom ocu. Moj blog jeste mesto susreta običnih i neobičnih životnih iskustava i tabu tema, tako da bih bila licemer prema sebi kada bi ovo preskočila.

Ne znam odakle da počnem. Kako se piše ovakva priča, “znate moj otac je pedofil”. Ne vredi, nema ublažavanja, samo nokaut.

Da nešto nije kako treba shvatila sam tek kad su mi se roditelji razveli, imala sam sedam godina i krenula u školu. Starateljstvo je dobila naravno mama i nas dve smo živele same. Otac je ubrzo počeo da se zabavlja sa vrlo mladim ženama koje su, kako je vreme odmicalo, postajale sve mlađe. U isto vreme u školi se odnos nekoliko devojčica iz mog razreda prema meni promenio. Jedna vrlo lepa i napredna devojčica mi je rekla da ne sme sa mnom da se druži jer ju je moj tata zvao na sladoled. Sećam se da nisam baš najjasnije razumela kako je on to nju zvao (vreme bez mobilnih tel, interneta…) jer teško da sam i ja znala njen kućni broj telefona. I zašto želi nju da vodi na sladoled a ne mene. Ionako me je retko viđao i bio nezainteresovan kao otac. Najgora promena se desila kod učiteljice. Roditelji tih devojčica koje je zvao su se u strahu žalili učiteljici na mog oca pa je ona počela otvoreno da me ponižava i koristi svaku priliku da kaže nešto neprimereno, detetu od sedam godina, “znate ona jedina ima razvedene roditelje” i sl. Prva četiri razreda za mene su bila pravi pakao.

Međutim, stvari su se vrlo brzo otrgle kontroli i postale još gore. Za samo dve godine, sve kočnice koje su do tada zaustavljale i držale očev libido pod kakvom takvom kontrolom, su popustile. Moje posete porodičnoj kući u kojoj sam odrasla i naravno tati, su se pretvorile u najneverovatniji filmski scenario. Kuća kao i njegov krevet, je bila puna maloletnih devojčuraka koje su svoj spas iz doma za nezbrinutu decu tražile kod njega.  U te, vrlo retke posete skoro nikad nisam išla sama. Nemi svedok, moja stena, moja najbolja drugarica, išla je sa mnom. Sedele bi tako nas dve preplašene, zbunjene, držeći se za ruke, tih dvadesetak minuta, u toj kući sa njim i sa pet-šest devojčica. Sve su bile oskudno, provokativno obučene, samo nekoliko godina starije od nas samih. On, Isus, kako je sebe znao u momentima posebnog ludila zvati, sedeo je među njima i bez imalo srama nam objašnjavao kako on ustvari pomaže tim nesretnicama u njihovoj teškoći. Nas dve smo već tada sa devet godina znale da to što se odigrava tamo predstavlja krajnje nenormalnu situaciju. Ali to ni izbliza nije sve što se dešavalo u toj kući. Ubrzo sam saznala i svojim očima videla sistem na delu. Poznati policijski inspektor, iz mog rodnog grada, bio je prijatelj mog oca i duže vreme podvodač svim tim nesretnim devojčicama iz doma. Kako sam odrastala u senci tog ludog, bolesnog i izopačenog čoveka, shvatala sam da SVI u tom malom gradu od policije, komšija, porodice, prijatelja, SVI znaju ko je moj otac. Previše za mene bolno, a za vas nestvarno bi bilo da pričam o najrazličitijim užasima koje sam videla i čula tokom svog detinjstva. Nije ni malo pomoglo što je on u jednom momentu osuđen za neku bludnu radnju nad maloletnom devojčicom koja ga je prijavila, ali avaj, imala je VEĆ 17 godina, pa je kazna bila kratka. Zatvorska kazna po kojoj on ide na posao i vraća se u isti kasno popodne da prespava teško da je uticala na taj pomračeni um. Onako lojalna, kao što samo deca to umeju, krišom sam ga posećivala. U stvari krišom sam ga uvek posećivala da mama ne zna, da ne brine. Znala je da je lud i uvek mi govorila da ne idem kod njega a kad idem da ne idem nikad sama i samo na jako kratko. Znala je da sam vezana za tu kuću i da mi je ponekad potrebno samo da prošetam svojom starom ulicom i popnem se na drvo ili krov kuće u dvorištu.

Kada je izašao iz zatvora njegov prijatelj, gospodin inspektor nije se više pojavljivao. Devojčice su i dalje dolazile, mada u sve manjem broju. Novac je trošio na njih, na jeftine poklončiće kojima ih je zadržavao po par dana. Kuću su mu raskućile, pokrale. Živeo je kao klošar. Jedna od devojčica je ostala. Sećam se da joj nije dao da ide u školu. Ucenjivao ju je da ako želi da ostane kod njega ne sme da ide u školu, a u dom može slobodno da se vrati. Ostala je sa njim. I danas posle dvadeset godina mu se stalno vraća. Oženio se sa njom čim je napunila 18. Jednom prilikom sam je pitala o njenom životu i zašto je sa mojim ocem. Ispričala mi je da joj je majka invalid, otac agresivni alkoholičar, da žive u strašnom siromaštvu i da su sva njena braća i sestre rasute po domovima. U domu za nezbrinutu decu joj je strašno. Domski dečaci se iživljavaju nad njom na sve moguće načine i njoj je najbolje tu, kod mog tate. Bolje on jedan nego njih deset. Tim rečima. Nema gde da ode, nikom nije stalo, svaki put kad je vrate u dom ona pobegne i na kraju odustanu.

Mog oca pedofila nisam se bojala, svesno. Za mene on je bio kukavica, ludak, bolesnik, čovek koga ceo grad prezire i vidi kakav zaista jeste i NIŠTA ne čini. Samo su okretali glave i skretali poglede. Vremenom sam naučila da se novim ljudima ne predstavljam, već govorim da nemam oca, da je umro. Ili na pitanje ko mi je otac odgovarala sam “ne znate ga, nije odavde”.

Moje detinjstvo su spasile moja majka i moja najbolja drugarica, danas kuma. Iako sam pola života provela u strahu i iščekivanju “šta ako me otac primeti, šta ako mu ja postanem interesantna” , to se nikad nije desilo. Nisam bila fizički žrtva pedofila ali jesam psihički. Celo detinjstvo sam sanjala jedan te isti san kako bežim od oca i skrivam se, budeći se u jezivom strahu i hladnom znoju. Dugo sam osećala njegovu senku nadvijenu nad svojim životom i trebale su godine rada na sebi da mu ne dozvolim da me njegovo ludilo i njegov život definišu. JA NISAM MOJ OTAC I NEĆU DOZVOLITI DA ME NJEGOVA BOLEST DEFINIŠE KAO OSOBU. Nisam njegova žrtva. Nisam kriva za stvari koje je radio. Ja sam JA.

Većina dece je vrlo rezilijentno i potrebno je mnogo da njihov duh slomite i sasečete im krila. Deca jesu anđeli i ona lete visoko, njih čuva neka viša sila, ne samo njihovi najbliži.

Danas kao žena i majka najviše krivim društvo koje okreče glavu, ne samo od počinioca već i od žrtvi. Stalno slušamo o strašnim stvarima koje se dešavaju nekim drugim ljudima, negde tamo. To nije istina. Najveći broj počinilaca takvih dela je od strane najbližih srodnika i kućnih prijatelja. Znam dosta žena koje su u ranoj mladosti ili detinjstvu imale ako ne baš takve ali bar neprijatne i neprimerene odnose i situacije sa nekim rođakom. Često je to neki stari, pijani deda koji se skida pred decom. Ali do sledećeg koraka potrebno je jako malo.

Čuvajte svoju decu. Upozorite ih i naučte kako da se paze i šta nije dozvoljeno u kontaktu sa bilo kim, od rodbine, prijatelja, trenera itd. Ne plašite ih ali im otkrijte šta znači i gde su granice njihovog fizičkog integriteta i intime. I uvek ih ohrabrujte da vam se poveravaju, da dele sa vama i neprijatne stvari radi njihove bezbednosti.