Ne znam kako vi ali meni sve što sam starija, teško pada da o svemu imam mišljenje. Znate onu poznatu repliku iz Prljavog Harija “Mišljenje je kao dupe, svako ga ima”, e o tome vam pričam. Ako si ne daj Bože, misleće stvorenje, tebi nekako sve teže dolazi do oformljivanja, iole smislenog stava o nekoj temi. Sve si sebi, ako priznaš, glup i neobavešten dovoljno da bi baratao premisama o gorućim temama. Svi te prozivaju što samo lajkuješ, šeruješ i zabadaš glavu u pesak ili tuđe dupe. Zovu te na akciju, protest, gašenje TV-a. Ti sav zbunjen, dok glumiš da baš srčano podržavaš cilj a i sredstvo, panično čitaš priznate velike mislioce i sponzorisane novinare, intelektualnu elitu koja kevće iz svojih penthausa u uvek boljem inostranstvu, estradne ličnosti mejnstrim talasa. Nije ti jasno ko su i šta su botovi, blogeri, hipsteri, mi, vi, oni. Zato pakuješ kese konzervama, pelenama i pastama za zube, za neku tamo izgubljenu i prognanu decu, nadajući se da će taj mali paket da spere sa tebe močvarni osećaj izgubljenosti i stida.

A sram te je pred sobom samim, sve češće, jer mudrost bi trebalo da dolazi sa godinama. Jasno ti je da ne postižeš sve što se od tebe traži, zahteva. I kako kupiti deci cipele, pantalone, jakne, knjige, viršle a kamoli organsku hranu. Jesen te steže ko zmija žabu. Po ulicama srećeš namrgođene, užurbane ljude, po parkovima očajne i izgubljene, u kući smorene i zahtevne. Na internetu zagovornike apokalipse, samoproklamovane iscelitelje i sveznalice, instant savete i more slika i prizora nesreće, jada i nesupelih slučajeva plastične hirurgije.

Razgovaraš sa bliskim ljudima, pretresate zbivanja, čini ti se u toku si. Psuješ, laješ, plačeš, boli te, nije da te ne boli. Dao si doprinos, živce, suze i znoj. Šta još više hoće od tebe? Da menjaš vlast, držiš se ispravno, ne pljuješ Boga, hraniš komšijinu kravu, okreneš drugi obraz? Znaju li oni da si ti samo mali čovek sa svojim malim životom i još manjim mudima?

Nije ni čudo što svi počinju da veruju u reinkarnaciju i postojanje života posle smrti. Jedino tako imaš šanse da uradiš nešto za dobrobit ovog sveta. U sledećem životu ćeš baciti pikavac u kantu a ne na ulicu, platićeš kartu u prevozu, zadnji dinar dati za hleb i mleko umesto na tiket u kladionici…

Dok toneš u živo blato svakodnevnice, držiš se za vazduh, sitnim gestovima ljudskosti. Hraniš kucu ispred zgrade; kupuješ komšiji, bez tog kučeta ili mačeta, ikog svog, lek za pritisak i po koji limun; doniraš stare stvari; možda čak i krv; izgovaraš izvini i žao mi je kao da to radiš ceo život; ustaješ ujutru još uvek.

Nesposoban da oguglaš, iracionalno i naivno veruješ u bolje sutra i sav “lošizam” svoje nemoći pripisuješ simpatičnoj manjkavosti svog karaktera. Ispočetka praviš akcione, po mogućnosti, samoodržive planove, kroki skice svojih već sutrašnjih odluka i koraka. Puštaš neku svoju omiljenu stvar, neku pesmu koja će te bodriti na tom putu jer na boj se ne ide bez pratnje, to vam dođe kao neki bajpas za zečije srce. Jebaćete mu kevu, misli se na goli život, neće on vas budalom praviti. Imaćete vi to mišljenje i stav bez obzira na sve, pa kad može onaj tamo, mogu i ja.