Kada sam prvi put postala mama u mojoj svesti se otvorio prozor prema svetu. Želela sam da pružim šansu svim ljudima, iskustvima i vrednostima za koje sam smatrala da će oplemeniti ili naučiti nešto, kako mene tako i moje dete. Imala sam strah da ga svojom probirljivošću i netolerancijom ne lišim suštinskih saznanja i mogućnosti da živi svoj život a ne moju zamisao njegovog života. Prigrlila sam i stara i nova prijateljstva, obnovila “zamrznute” kontakte, izložila se do tada za mene na neuobičajene načine. Dobila sam puno, puno više nego što sam očekivala. Usledio je niz iskrenih razotkrivanja od strane najbliže rodbine, uglavnom muževljeve. Dolazak deteta je promenio dinamiku dotadašnjeg uigranog funkcionisanja kako članova šire familije tako i malobrojnih prijatelja. Do tada skrivene netrpeljivosti su eksplodirale u neočekivanim pravcima dok su sa druge strane pristojni odnosi postali još bliži i kvalitetniji. Kako je vreme odmicalo moj majčinski instikt mi je govorio da je najbolje da taj širom otvoreni prozor ipak malo pritvorim. Osim što su golubovi počeli da seru po simsu tog mog prozora, bilo je sve češćih upada od strane slepih miševa i to onih baš krvoločnih. Moj ionako nesputani jezika koji se samo smirio pod ogromnim naletom oksitocina, endorfina i prolaktina, odlučno se usprotivio. Taman u to vreme sam i po drugi put postala mama i dok je sve bilo vrlo sveže, brže bolje sam prekinula većinu toksičnih zračenja, koja su ugrožavala moj, a samim time i mir moje dece. Prozor se zatvorio. Sada svet mora da se najavi uljudno prvo telefonom pa onda ako nam odgovara da pokuca na vrata ili prozor. Opet sam ona netolerantna žena koja ne želi da joj seru po simsu. Dok ne naučim kako da se nosim sa komplikovanim odnosima, osobama, komunikacijom, prozor retko otvaram. Uz decu čovek svašta nauči i sazna. Prvenstveno sve o granicama. Danas se svesno trudim da poštujem tuđe granice, a ako se desi da moj golub posere tuđ sims izvinim se i ponudim Viledu.

Za punih pet godina majčinskog staža prošla sam širok spektar neverovatnih emocija, stanja i iskustava o kojima kao žena bez dece nisam ni slutila. Pozitivno sam sebe iznenadila u ulozi mame dok sam prema svetu i ljudima ostala žešće naherena. Onog koga volem, volem bez obzira na sve, a za ostale, energije nemam. Možda je sve to još jedna naročito ranjiva faza kakva samo može biti sa dvoje male dece a bez pomoći, koja eto, “malo” duže traje.

Cilj mi je da živim onako kako osećam, da ne uklapam svoja načela i kriterijume prema ostalima. Znam da to nekad radim i tako što kažem ono što mislim čak i kad sam svesna da se ostali neće složiti sa mnom ali to je moje pravo. Shvatam sada da je mnogo važnija lekcija o životu ona koju ćemo ja i suprug radeći a ne pričajući dati našoj deci. Primer je ono što deca slede, integritet je ono čemu će težiti. Volela bih da im ostane u glavicama koliko sam se trudila da i njima i sebi budem autentična JA.

Uvek razgovarajte sa čovekom u sebi, jer to je jedini čovek sa kojim ćete provesti čitav život zajedno.
— Jose Mujica