12002206_1650149205260716_4246074125670201612_n

TashonLash je blog mlade mame Jelene Jovanović. Njeno pisanije je vrcava ekspolozija njenog karaktera i intelekta a tematika dovoljno intrigantna da ima veliki krug pratilaca. Jelena je samohrana mama divne male devojčice i o svom putu piše na iskren, pametan i šarmantan način. Meni se dopao njen stil pisanja, vickasta vratolomija moždanih vijuga. Dok čitate njene tekstove, sve vam se čini da plivate nekim brzakom. Tek što ste ukačili pasus, nasmejali se na drugi, zamislili na treći, sapleli o četvrti, kraj vas je zaskočio i vožnji je kraj. I onda biste vi opet jer brzaci su zabavni 🙂

Opuštajuće gostovanje – TashonLash

Pretpostavljam da bi redove koji slede trebalo da pišem u teškoj konspiraciji. Akteri su očigledni, pa sam ugasila, a da nisam stigla ni do drugog pasusa. Na moju ogromnu srećnu slučajnost, ti isti akteri imaju smisla za humor, i ja ću se tarzanovski držati za tu lijanu.
Pre mnogo godina, u slučaju da su pozivom bili navedeni da nas posete, gosti bi, još u nameri dolaska, u kuću unosili vanredno stanje. Storučno i stonogasto, mama bi dobila izgled avionske elise te bi se bez mobilisanja ljudstva sama dohvatila sređivanja kuće. Brat i ja smo se nepotrebno, kao mačke, uplitali u noge koje su u petoj brizini, kao ventilator na maksimumu štrapale po kući, praćene zamahivanjem ruku prilikom brisanja prašine i glasnim negodovanjem “čim obrišeš, pada nova prašina, šta je bre ovo?!?”. Naša uloga je, koliko me sećanje služi, kroz izmaglicu sredstava za čišćenje, bila isključivo ne-smetajuća. Nakon par stotina imperativnih “sklonite se” shvatili bi šta nam je činiti. Doduše, posle čitave ceremonije upristojavanja kuće za goste, bili bi odlikovani kao oni “koji ništa ne pomažu”. Tako meni ama baš nijedna od tih roditeljskih protivrečnih naredbi nije bila jasna. Ako pomažemo odmažemo, ako ne pomažemo odmažemo opet. Na kraju smo, opsednuto, širom otvorenih očiju, bez treptanja da ne pravimo buku, posmatrali događanja, da naučimo kako se to radi. Neki od nas nikada nisu naučili.
Brat je nasledio mamine higijensko-domaćinske standarde, od njega je i bilo neke vajde, ali od mene povazdan ne. Majstor kvariša u formi nezainteresovanog i neinspirisanog deteta za kućne poslove, ostala sam maltene do dana današnjeg. Sobu sam “čistila” prema principu ovo ćušnem ovde, ovo bacim, ovo sakrijem ispod kreveta. Što dovodi do zaključka da sam uspešno izbegla javljanje Pavlovljevog refleksa na pomen pojma “gosti”. Samim tim sam izbegla i dobijanje prolazne ocene u čišćenju za goste, ali sam uvek padala na nos od umora samo posmatrajući kako mama rmbači. Od koga je i dosta je, što bi se reklo.
Nakon sistematske sterilizacije, koja je uključivala vruću paru pod pritiskom, jonizirajuće zračenje, filtriranje, žarenje i paljenje, svi mikroorganizmi zajedno sa sporama bivali su uništeni sa nameštaja, podova i polica do te mere da ni uzgajanje kulture ne bi pomoglo da se pronađu. Posledično sterilizaciji kuće, dolazilo je i dovlačenje kesa iz radnje i zatvaranje u kuhinju radi spremanja đakonija pogodnih za osetljiva gostujuća nepca. Sve te đakonije pamtim pod zajedničkim imenom, ujedno i najdužom srpskom rečju “nemojdadiraštojezagosteješćešposle”. Tu negde se pojavljuje i baba, koja u pomoćnoj kući mesi u oblaku brašna. Da gosti slučajno ne ostanu gladni. Onda gosti dođu i kažu: “Ma ništa, ništa se ne opterećujte, mi samo navratili, na kratko.” Važi, najavljeni ste još pre sedam dana, verovatno ste kratko i proslavili kod kuće što nećete spremati večeru. Nego, da ne uskačem u retroaktivna predviđanja, ipak su nam donosili po čokoladu. I uvek su bili lepo obučeni. Mi smo, takođe, bili presvučeni, očešljani koliko-toliko, svako po svojoj mogućnosti. I stresirani. Ja lepo sređena nisam znala šta da radim kad dođu. Dal’ da sednem, legnem, sakrijem se, prekrstim noge i trepćem zbog izdatih naređenja lepog ponašanja. Jer su gosti bili sve, samo ne opuštujaći faktor.
Srećom, odlika današnjeg vremena je da ništa nije kao što je nekad bilo. Tako je i sa gostima, i sa onima koji goste i sa onima koji se goste. Kod nas se gosti ne najavljuju unapred golubom pismonošom, kako bi mogli da zasučemo rukave i na vreme krenemo u pohod vizualnog i hirurškog operisanja kuće. Najavljuju se kratko, sms-om. Čisti se i sklanja brzo, onako kako život nalaže. Otvoriš ostavu, ubaciš gomilu koja ti smeta i zapamtiš. Možeš i da zaboraviš. Ostaje u kući, naći ćeš je jednom prilikom. Onda uzmeš veš koji se vuče po stolicama, otvoriš korpu za veš, ubaciš i završiš. Cakum-pakum. Bez stresa. I ovako i onako, kad dođu gosti napravi se još neki lom te obrni-okreni, svakako ćeš nešto da počistiš. Ili gurneš u ostavu. Uglavnom, uguraš negde, čisto da oči i noge ne preskaču gomile. Dete ti pri tom ne smeta, jer i ono uživa u bacanju stvari. Kada dođu gosti, kao po izvežbanom scenariju uzvikujete “izvinite, kod nas malo lom!”, a oni na to spremno odvraćaju “ma šta pričaš, baš vam je lepo i sređeno, da vidiš kako je kod nas!”. I svi su gostovali srećno i dugovečno posle toga, mnogo godina.
Mada, moram da priznem, kada se mama-baba najavi da dolazi, onda uskačem u posebni režim zvani “detaljno uklanjanje dokaza sa mesta zločina”. Njuškam po ćoškovima, skidam još uvek ne ispletene paučine, mrvice prašine i mikroskopske hrane pale na tepih, preslažem i slažem krpe i veš. I nikako da naučim. Koliko god da počistim, uvek će biti nešto za “jao, pa vidi šta ti je ovo masno ovde. Šta ti je to prsnulo, kapnulo, nisi pazila?!” Misliš ovaj raspadnuti molekul koji samo majčinsko ultraljubičasto oko može da primeti?! Ah. Daj arsenal CIF-a da brišemo.