Smrt se dešava nekom drugom. Ne meni i mojim najmilijima. Moji roditelji će umreti dostojanstvenom smrću, u snu, sa devedeset i devet godina, kada mi bude jasno da je neizbežno vreme za smrt stiglo. Ja ću biti pripremljena, mirna, a meni draga umiruća osoba spokojna i spremna da sklopi oči i zaspe. Bez preterane frke, drame, bola i svega onog što me može izmestiti iz detinjeg uverenja da je smrt “neproverena glasina”.

Nije dugo prošlo od vremena u kom sam verovala da se smrt dešava nekim vrlo starim ljudima, gde je to logičan sled do trenutka u kome sam se našla. Niko ne želi da šamar realnosti pljusne baš njega. To zujanje u ušima je obeležilo vreme šoka i prihvatanja da moja mama umire od raka.

Stojim na kasi male samoposluge sa polupraznim rafovima u svom rodnom gradu. Ne sećam se da li kupujem još nešto pride ili samo pakovanje žileta. U stanju rascepljene svesti, u nečem nalik, pred-psihotičnom stanju, kupujem žilete svojoj mami. Utrobu, u kojoj me je nosila devet meseci već tri godine unazad iseca rak. Iščupali su iz nje sve njene ženske organe, bešiku i na kraju creva. Ono malo što je ostalo proždire kancer. Taj rak nije ni životinja ni horoskopski znak. On je agonija, predsmrtna borba, kroz koju ona prolazi sistematično ne preskačući ni jedan od devet Danteovih krugova pakla. On joj izvaljuje trulo meso iz nutrine i pušta ga da se cedi kroz šupljinu ljudske ljušture u koju se pretvorila, kroz porođajni kanal, kroz koji sam izašla. Smrad truleži, sepse, njeni urlici bola i ja sam tu za tom kasom. Kupujem joj žilete. Tražila ih mi je.

Sedi na krevetu, malo joj je lakše posle tople kupke u kojoj je ostavila nekoliko desetina grama sopstvenog mesa. Puši poslednje cigarete u svom životu. Planiramo njenu sahranu. Ne želi popa i otvoren kovčeg. Želi da joj obučem njen omiljeni crveni kostim i lakovane cipele. Sedim sluđena pored njenih nogu i sve izgleda tako normalno. Kao da svi ljudi na samrti sede i pišu svoju listu želja i preporuka za sopstvenu sahranu. Smeška mi se i govori da je ponosna na mene što joj pomažem, što sam tu.

Imam 24 godine i trebalo bi da znam bolje. Više bi mi priličila apatija ili svaljivanje brige na drugog, sebičnost svojstvena mladosti. Trebala sam je ostaviti u bolnici po svaku cenu i pobeći što dalje od nje. Šta mene briga što ona želi da crkava u svojih trideset kvadrata okružena muškatlama i svim tričarijama svog mučnog života. Nisam dovoljno zrela, čak ni emotivno vezana za nju da bih sve ovo radila. Ja sam pizda, kukavica, junak i ludača! Besna na nju i život koji mi konstantno servira izopačena sranja. Ali ne. Lojalna sam kao ker. Uradiću sve što ona želi da bih joj olakšala muke. Zašto da ona umire najnedostojanstvenijom od svih smrti? Ona to ne zaslužuje. Niko to ne zaslužuje. Umiranje aktivnim truljenjem i agoničnim bolovima. Umiranje od raka.

Odvlačim je do kade i puštam toplu vodu. Na kratko, bol utihnjuje  i ona je dovoljno svesna da tačno zna šta radi. Ona je bolesna ali ne i luda. Ludom je čini nepodnošljiva činjenica da ima samo jebenih 45 godina i da je i dalje mlada i da želi jebeno da ŽIVI i da ne može ni da umre lagano jer je jaka i hrabra kao retko ko. I zato što u njenom životu ništa nije bilo lagano. Ona i ja smo jedne od onih slučajeva, likova iz crnog talasa. To sranje postoji, to nisu samo filmovi.

Njeno izmučeno telo čuva snažno i mlado srce žene koja se bavila sportom. Ono se grčevito drži za život, pumpajući septičnu krv kroz njeno telo.

Ne sećam se opraštanja.

Lutam ulicama našeg grada, suze mi nekontrolisano klize niz skamenjeno lice. Osećam da gubim razum. Ako zastanem samo na kratko sagoreću na mestu. Vrištim u sebi, psujem, proklinjem i sebe i njen jebeni život. Ne smem da je volim više nego sebe! Ne smem da dozvolim da mi uništi munchtomunchdušu i život tim pakovanjem žileta! To se ne radi svom detetu! Iz dubine svesti čujem vrlo glasno jedan tihi glas. Ti si jaka, ti joj pomažeš, niko ne zaslužuje tako da umire. To je milosrđe! Šizofrenija se nastanila u svakoj mojoj ćeliji od tada pa na dalje. Raspolućena ja, nezrela da stanem iza svoje odluke. Duša vapi jedno, razum drugo.

Ne želim da donosim te beživotne filozofsko-moralne odluke, ne želim da moram ni za sebe a kamoli za nju. Eutanazija, samoubistvo. Kako se sa time živi? Kojim mehanizmima nesvesne samoodbrane zavaravamo sebe da znamo šta radimo, da su nam odluke ispravne?

Vraćam se do našeg stana, zatičem je živu. Krvi nema mnogo ali rane na rukama su zjapeći krateri. Počinjem da vrištim, da se raspadam i molim nju za svoj spas. Molim je da zovemo pomoć, da misli na mene! Pristaje.

U narednim danima nje više nema. Samo izmrcvarena gomila nabacanih udova koja ječi. Sama sam sa njom danima jer sam joj tako obećala. Samo ja ću prati taj smrad, menjati sama pelene i posteljinu. Niko je neće više videti u tom stanju. Tu privilegiju imam samo ja. Na potpuno pogrešan način ponosim se time da ne želi čak ni svoje rođene sestre pored sebe. Svoju najmučniju intimu deli samo sa mnom, svojim jedinim detetom.

Pomoću njenog najboljeg prijatelja nalazim jedinu onkološkinju u gradu voljnu da joj daje morfijum van bolničkih uslova. 

Dva puta na dan, na naš treći sprat, u naše potkrovlje, penje se nadrkani, znojavi bolničar hitne pomoći. Besni na mene, na nju, što mora da učini taj napor i popne se na treći sprat bez lifta. Daje joj morfijum i bez reči brzinski napušta naš mali dom. Svesna sam smrada koji u njemu obitava. Smrad truljenja i smrti. Od njega i njenog ječanja nisam spavala nekoliko dana. Ne znam kako to sve izdržavam i zašto sam na sve pristala. U tom momentu ne postoji niko kome bih se mogla obratiti. Kako se izgovara rečenica: “Znate moja majka je pokušala da iseče vene da bi se spasla daljeg volšebnog raspadanja i bola”. Koji nadrealni psiholog bi mogao da zna kroz šta prolazim? Nisam sposobna da se izložim i izdržim moralnu hajku ljudi koji mi spočitavaju iz svojih kožnih fotelja. Čak i da želim, zarobljena sam sa njom u naših trideset kvadrata živog blata. Lojalnost je bolest za sebe.

Da li je to moja dužnost, volja? Da li ću ja to očekivati od svoje dece? Na tim mislima se skoro i ne zadržavam. Samo radim šta je potrebno. Perem joj kosu jer ponekad najslabijim pokretima pokušava da počeše glavu. Telo joj je teško kao olovo. Više nemam snage a ni srca da je cimam i pomeram. Na stopalima joj se uočavaju samrtne mrlje. Blizu je. Smrt je blizu.

Rano je podne, dobila je treću dozu morfijuma. Sve teže diše i sve ređe ječi. Moja najbolja prijateljica sedi skvrčena pored nje i miluje je po kosi. Ležem na drugi krevet i na kratko sklapam oči. Ne znam koliko je prošlo, možda dvadesetak minuta, prijateljica mi govori: “Mama je umrla”. Čekala je da je pustim, da se sklonim bar na tren. Nas dve se grlimo, plačemo i smejemo. Smejemo se od sreće jer je svemu kraj. Osećam neopisivo olakšanje. Sramota me je, ali samo na tren. Osećam da sam spašena.

Nisam plakala na njenoj sahrani, nisam plakala skoro devet meseci. Mislim da nisam ni patila za njom. Bila sam srećna što je svemu došao kraj. Petnaest godina kasnije ja se i dalje ne usuđujem da osetim nju, da suštinski mislim o njoj kao svojoj mami. Previše osakaćenih slika i emocija je ostalo za nama. Tri godine patnje, nemoći, grozničavog nadanja, raštrkanih iluzija, krhkosti ljudskog tela i konstantnog preispitivanja. Da li sam učinila dovoljno, ispravno? Jesam li joj ostala dužna birajući sebe i svoju budućnost, jesam li je izneverila, pustila da nestane kao da nije ni živela? Emocionalno blokirana, nesposobna da prolazim dušom kroz taj film, biram racionalne prečice koje će mi olakšati savest. Možda jednog dana spojim nespojivo, možda se isplačem kao dete koje je izgubilo mamu, možda properem sa sebe osećaj razdaljine koji sam nametnula između nas. Da bih preživela. Da bih nam oprostila.

I danas kao kroz gustu maglu, sečem najsporijim koracima put do nežnosti, do mame koju sam imala i koja me je rodila. Taj put je mučno spor.

Ljubomorna sam i dan danas na sve iole normalne porodice koje su bile oslonac i potpora svojim članovima. Tada svako može da ponese po delić tereta koji nosi bolest, umiranje i smrt voljene osobe. A ne ceo kao ja. Mene je moj izlomio.