Žvaćem vazduh ovih dana, pijem puno limunade, ponekad pojedem i neku lepu salatu i vežbam, vežbam, vežbam. Jesam li rekla da vežbam i to četiri puta nedeljno. Iako redovno nosim majicu na kojoj piše “I hate sport” ipak sam se malo primila. Čak nosim i helanke a ne one trudničke trenerke pozajmljene od muža i one fensi drečave patike u kojima se osećam kao da šetam po oblacima. I kad vam već po običaju sve priznajem iako me niko ništa nije ni pitao, ja ove godine punim četrdeset.

Znam sad ste me provalili. “Evo još jedne što se uplašila okrugle cifre, što će nas sad daviti kako život počinje u četrdesetima a sve zato što se zapustila i zaboravila na sebe, kao da je samo ona rodila”.

Nisam se uplašila, jesam se zapustila, deca mi nisu izgovor, sve je samo do mene.

I kao što se koplja lome na ovom našem maminskom internet nebu o tome kako je i na koji način žena ostvarena, oduvek ili tek kad je postala mama, jer zaboga istina je samo jedna, jednodimenzionalna, crno bela, uperena protiv druge žene, površna tema za treniranje strogoće alfa ženki u odnosu na one druge, koje samo nemaju vremena ni želje da troše svoju energiju na nepostojeće probleme, ja sam odlučila da se bavim keramikom.

Hoću one famozne pločice na stomaku koje nikad nisam imala i da uđem u dva broja manje pantalone i da izgledam, ne kao pre dve trudnoće, već kao što nikad nisam izgledala. I sve to želim sada jer nikad to dosada nisam želela. Zanimljivo mi je, novo, i usvojila sam to kao novi hobi.

A za one što će ipak videti u ovom postu neki poziv na hejt, pa evo vam pravog povoda.

Možda se ove godine i istetoviram, obučem neki kaiš koji će mi glumiti minić, počnem da izlazim po splavovima, flertujem sa poštarima. Možda krenem da obilazim samo nudističke plaže, možda napičim one akvarijum nokte, možda uradim i nešto plastično-fantastično. Jer znate šta, ja to mogu ako hoću, ako me to usreći ili obraduje, ako zbog toga sebi budem neka nova ali stara, neka sebi zanimljivija.

Život je samo jedan i ne traje 300 godina. I to što gledam divne motivacione filmove kako je neko nešto važno uspeo, ustvari prosto živeo svoj život, mene čini samo pasivnim posmatračem.

Bolje je živeti svoje izbore, greške, pokušaje, padanja i ustajanja, zadavati sebi lude ciljeve i prepreke, nego se bojati samih sebe ili osude drugih. Jer na kraju krajeva, taj jedan život je samo moj. Nije ni mojih roditelja, ni moje dece ni muža, ni mog posla ni države. Samo moj. I ove godine ću da dočekam četrdesetu sa keramikom, jer tako hoću i mogu.

Danas mi je tako, sutra ko zna kako a u međuvremenu, život sigurno počinje u četrdesetima 🙂