Moja nova gošća je mama blogerka sa bloga Tičice. Draga piše pedagoški i slatko, onako kako zamišljate dobru i nežnu vaspitačicu ili učiteljicu, možda čak Meri Popins 🙂 Ono što je mene kod nje privuklo je to što sam stekla utisak da se jako trudi da bude dobra i pametna mama svojoj deci. Njen tekst prirodni porođaj posle carskog reza (VBAC) – moja priča, me je oduševio. A na mom blogu priča o borbi sa vremenom – tema svake mame.

Sa vremenom na Vi

O ovim i sličnim temama se danas piše često i to je super! Meni barem mnogo znači što se kroz takve priče mogu poistovetiti sa xy majkama tj. sa kriznim situacijama kroz koje prolaze i onda je sve nekako lakše. Iako je razgovor u dva oka, onaj koji vodimo sami sa sobom, možda najvažniji, i ovaj vid komunikacije vredi.

Jednom prilikom sam izgovorila, da sam svoje ambicije sahranila kada mi se Ljubičica prvenčica rodila. I draga prijateljica Marija se na to sledila. Nisam birala reči, priznajem, ali se to zaista u neku ruku i desilo tj. došlo je do transformacije ciljeva, velikih i malih. Volim da kažem da sam se sa rođenjem deteta rodila nova ja, koja uz Nju ponovo odrasta, krpi usput poderano, menja ulje gde škripi, zarđalim delovima daje novi sjaj. I na toj pruženoj prilici, da na taj način “postanem bolja verzija sebe” (danas aktuelna sentenca), sam beskrajno zahvalna- toliko da svakim svojim atomom pevam odu zahvalnosti i radosti, zaista.

E sad… tokom prve trudnoće sam bila izuzetno aktivna, treninzi, druženja, naučni članci, rad na doktoratu plus odmaranje i spavanje kad god mi se prohte. Heh, to su ta prva blagoslovena stanja, kada u trideset i devetoj nedelji niste sigurni da vam se iz komada broj 1 prelazi u dvojinu. Druga trudnoća mi je spustila taj prag mogućnosti, i fizičkih, ali i psihičkih, mentalnih. Treninzi su bili umereni, šetnje sa obaveznim pridržavanjem stomaka, ambicije se nerealno rascvetale, pa sam upisala još jednu školu za prirodnu ishranu, maštajući o svom budućem poslu, naivno se zamišljajući kako savetujem druge da unaprede svoje zdravlje, preskačući ceo onaj krivudavi put, pa još kanjon pride, koji je neophodno preći do te “fotelje”.

Ustvari, shvatila sam da sam to ja koja samu sebe voli da pritiska ili lepše rečeno izaziva. Sada je druga beba porasla, broji godinicu sunce Radosno, a ja evo završavam drugi ispit. Za više od dve godine. I nisam lenja, nego ne ide…

Ne staje sve u tih tričavih 24h tj. 19h koliko sam uglavnom u budnom stanju. Po ko zna koji put krećem sa organizacijom od nule i uvek zaglavim na realizaciji. Volim da se hrane zdravo, što može ponekad da podrazumeva i brze obroke, ali jedan deo vremena ipak ide na to. Boravak u prirodi- must, TV- da skuplja prašinu (starija je povremeno briše ). Vreme za igru- kada smo Ljubičica i ja bile same, to je mnogo više bila organizovana igra tj. volela sam da pratim po raznoraznim knjigama faze razvoja za taj i taj uzrast, pa ponuđene aktivnosti, pa probaj ovo, pa probaj ono… sada je sve rekla bih mnogo spontanije, prepušteno njima ili Njoj, Radosnoj (1) dok je starija u vrtiću, ja sam tu da predlažem ili asistiram njihovo vođstvo. I to su te čari višedetnih porodica. Prijateljica Milica mi je rekla- upamti njihov prvi susret! Verovatno bi mi se urezao u srce i dušu i bez ovog saveta, ali ovako sam bila obazrivija na taj momenat. Momenat čiste, nepatvorene ljubavi i radosti, koji se po prvi put desio u sobi porodilišta, a vaskrsava svakodnevno, bez obzira na čupkanja, štipanja, otimanja, vriskanja… Svaki dan oplemeni taj pogled, ti zvuci zadovoljstva, taj dodir koji znači ljubav!

I poželim… uh, svašta poželim, ali nećemo sada o tome.
Da se vratimo na one minus faze. Vreme za mene, majku dve divnice, je pretočeno u šačicu peska (nešto mi ovo zazvučalo lepo, pesnički, mada možda su i dve šačice). Ljubičica i Radosna žive sa tatom i mamom u Sloveniji, bez servisa bilo koje vrste. Ponekad priuštimo servis čišćenja, od skoro, i to mi jako puno znači. Jer moram nekako izmisliti dodatnih tri sata na dan, kako mi već uplaćena školarina ne bi propala, tačnije više to znanje koje sam avansno platila. Jer ga želim. Razlog prvi- to je ulog u zdravlje moje porodice, najmilijih; razlog drugi- mogućnost za bavljenje poslom, čije vrednosti živim (možda utopistički, al’ želim). Usput sam tom profesionalnom, a ujedno privatnom putu dodala sjajnu obuku za instruktora za masažu za beba, ali dobijanje licence zahteva angažman na ispitu i u praktičnom delu, čitajte vreme samo za to. Kao što miš traži i pravi rupu u siru (slika iz crtaća u glavi), tako ću i ja nekom burgijicom praviti rupe u svom vremenu. Niko da ne trpi, pa ni ja, da više ne prekidam učenje noću kada deseti put nad knjigom zaspim, već da to učenje izgubi ono “m” u prefiksu. Kako- pojma ne znam, rekla bi mala ja. Ja sam za, muž je za… pa ćemo neko rešenje naći.

Jer… to je uzrok moje nervoze, koju nekada nesvesno pospem ili prrrrospem po svima. To je ono što danas radim za neko naše bolje sutra. Ali, čim osetim da me to sutra krade od njih danas, usledi otrežnjenje- brrrrrr. Jer ja sam kod kuće, sa njima, jer tako želim, jer mislim da me sada najviše trebaju, jer sam to tako silno želela kada sam posle prve Ljubičicine godine odlazila svakodnevno na posao, zahtevan i neizbežan, koji mi je doneo atopijski dermatitis i početak gastroenteritisa, jer sam mu to dozvolila. I sada mogu to što tada nisam mogla, mogu da poslažem prioritete po vrsti i to je sjajno. Zato me ona gorepomenuta nervoza još više nervira. Ah…
Odoh sada dok ne ustanu pilići da posadim cveće, salatu, krastavce i tikvice, borovnice i jagode u vrt koji praktično nemam, imam parčence zemlje koje želim da isprobam, imam saksije, imam ogromnu želju da one svojim ručicama beru plodove… samo da još nađem vremena za zalivanje i čupkanje, jer lani su mi neke biljčice neslavno prošle.

Da li ste i vi sa vremenom makar ponekad na Vi?
Verujem da nas sve u ovom istom slatkastom paradajz sosu ponekad “čevelj žulji”, rekli bi Slovenci.
Da nam želje i mogućnosti nisu uvek u skladu (izuzevši naravno svuda prisutne finansijske). A to će verujem otvoriti neke nove prilike, jer mora, jer tako je uvek, život je kretanje, pa kako nas ta prolaznost ponekad uplaši, tako nas svaki novi dan poraduje – novi dan, novi početak, novo čudo. Mnogo volim jevrejsku izreku – ako ne postanemo bolji, postaćemo gori. To je neizbežnost, a na nama je da usmerimo kretanje. Dilema o izboru smera ne postoji, jer… nismo više sami 💖